RZ0318

 

“Pokaži mi, Gospodine, svoje putove, nauči me svojim stazama!” (Ps 25,4)

 

Ovdje možete preuzeti prezentaciju RZ 0318

 

Kralj i prorok David, autor ovoga psalma, pritisnut je tjeskobom i siromaštvom i osjeća da je u opasnosti pred svojim neprijateljima. Htio bi naći neki put i izaći iz te bolne situacije, ali doživljava svoju nemoć.

Zato uzdiže oči prema Bogu Izraelovu, koji oduvijek čuva svoj narod, i zaziva ga s nadom da će mu priteći u pomoć.

Riječ za život ovoga mjeseca osobito ističe njegovu molbu da upozna putove i staze Gospodnje, kao svjetlo za svoje odabire, osobito u teškim trenutcima.

 

“Pokaži mi, Gospodine, svoje putove, nauči me svojim stazama!”

 

I mi ponekad moramo donijeti odluke važne za naš život, koje obvezuju savjest i čitavo biće. Ponekad imamo pred sobom mnogo mogućih putova i nismo sigurni koji je najbolji, a ponekad nam izgleda da nemamo nijedan…

Traženje puta kako bismo napredovali duboko je ljudski, pa ponekad imamo potrebu moliti za pomoć nekoga koga smatramo prijateljem.

Kršćanska nam vjera pomaže ući u prijateljstvo s Bogom. On je Otac i duboko nas poznaje, rado nas prati na našem putu.

On svaki dan poziva svakoga od nas da slobodno krenemo u jednu avanturu gdje će nam kompas biti bezinteresna ljubav prema Njemu i svoj njegovoj djeci.

Putovi i staze su i prigode za susret s drugim putnicima, za otkrivanje novih ciljeva koje treba podijeliti. Kršćanin nikada nije izoliran. On je dio jednoga naroda na putu prema naumu Boga Oca nad čovječanstvom. Taj nam je naum Isus objavio svojim riječima i čitavim svojim životom: opće bratstvo, civilizacija ljubavi.

 

“Pokaži mi, Gospodine, svoje putove, nauči me svojim stazama!”

 

A putovi su Gospodnji smioni. Ponekad izgledaju na granici naših mogućnosti, poput mostova od užadi što povezuju stjenovite zidove.

Oni su izazov egoističnim navikama, predrasudama, lažnoj poniznosti i otvaraju nam obzore dijaloga, susreta, zalaganja za opće dobro. Od nas nadasve traže uvijek novu ljubav, utemeljenu na stijeni ljubavi i vjernosti Božje prema nama, koja ide sve do praštanja. To je neizostavni uvjet za izgradnju odnosa pravednosti i mira među ljudima i među narodima. I svjedočanstvo jednostavne ali autentične geste ljubavi može rasvijetliti put u srcu drugih. Za vrijeme jednog susreta u Nigeriji, na kojemu su mladi i odrasli mogli podijeliti osobna iskustva evanđeoske ljubavi, djevojčica Maja je ispričala: “Jučer, dok smo se igrali, jedan me dječak gurnuo i pala sam. Rekao mi je ‘oprosti’ i ja sam mu oprostila.”

Te su riječi otvorile srce čovjeka čijega su oca ubili pripadnici terorističke skupine Boko Haram: “Gledao sam Maju i pomislio: ako ona, mala djevojčica, može oprostiti znači da i ja mogu učiniti isto”, rekao je.

 

“Pokaži mi, Gospodine, svoje putove, nauči me svojim stazama!”

 

Ako se želimo osloniti na sigurno vodstvo na našem putu, sjetimo se da je upravo Isus rekao o sebi: “Ja sam put” (Iv 14,6). Obrativši se mladima okupljenima u Santiagu di Composteli, na Svjetskom susretu mladih 1989., Chiara Lubich ih je ohrabrila ovim riječima:

“[…] Nazvavši samoga sebe Putem, htio je reći da moramo hodati kako je hodao On […]. Može se reći da put kojim je hodao Isus ima jedno ime: ljubav […]. Ljubav koju je Isus živio i nosio posebna je, specijalna i jedinstvena. […] To je ista ljubav koja gori u Bogu. […] Ali koga ljubiti? Ljubiti Boga svakako je prva naša dužnost. Potom: ljubiti svakoga bližnjega. […]

Od jutra do večeri svaki odnos s drugima treba živjeti takvom ljubavlju. Kod kuće, na fakultetu, na poslu, na sportskim terenima, na odmoru, u crkvi, na ulici, moramo uočiti razne prigode da ljubimo druge kao same sebe, gledajući Isusa u njima, ne zanemarujući nikoga, štoviše ljubeći sve prvi. […] Ući što dublje u dušu drugoga; razumjeti doista njegove probleme, njegove potrebe, njegove nevolje, ali i njegove radosti, kako bismo s njim mogli podijeliti sve. […] Postati na neki način drugi. Kao što je Isus-Bog iz ljubavi postao čovjekom kakvi smo mi. Tako će se bližnji osjećati shvaćen i olakšan, jer ima netko tko s njim nosi njegove terete, njegove patnje i dijeli njegove male radosti.

Živjeti drugoga, živjeti druge – to je veliki ideal, to je superlativ […].”

 

Letizia Magri

 

 

 

Print Friendly, PDF & Email