RZ0322 friends-g5ed777938_1920 a

 

„I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim.“ (Mt 6, 12)

 

Ovdje možete preuzeti Riječ za život u wordu, u pdf formatu i u pdf-u pripravljenom za fotokopiranje u više primjeraka strana 1  strana 2

Ovdje možete preuzeti prezentaciju 

Ovdje možete preuzeti Riječ za život za djecu – u boji RZG40322 b i crno bijelu RZG40322 cb

Pogledajte video zapis za djecu: ovdje

Riječ za život na video zapisu: ovdje

 

Riječ za život ovoga mjeseca uzeta je iz molitve „Oče naš“ koju je Isus naučio svoje učenike. Ta je molitva duboko ukorijenjena u židovskoj tradiciji. I Židovi su Boga zvali i zovu ga „Oče naš“.

Riječi ove rečenice obvezuju nas već pri prvom čitanju. Možemo li, kako sugerira grčki tekst, tražiti od Boga da otpusti duge naše na isti način kako to mi činimo onima koji su se ogriješili o nas? Naša sposobnost praštanja uvijek je ograničena, površna i uvjetovana.

Kada bi se Bog prema nama ponašao po našoj mjeri, bila bi to prava osuda!

 

„I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim.“

To su važne riječi koje nadasve izražavaju svijest da nam je potreban Božji oprost. Sam Isus je te riječi predao učenicima, a time i svim krštenima, kako bi se njima u jednostavnosti srca obraćali Ocu.

Sve proizlazi iz našeg otkrića da smo djeca u Sinu, braća i Isusovi nasljedovatelji. On je prvi svoj život učinio hodom prema sve potpunijem prianjanju uz Očevu volju punu ljubavi.

Tek nakon što prihvatimo Božji dar i njegovu neizmjernu ljubav, možemo sve moliti od Oca. On će nam pomoći postati sve sličniji Njemu, čak i u sposobnosti da iz dana u dan, velikodušna srca, praštamo svojoj braći i sestrama.

Svaki čin oprosta je slobodan i svjestan izbor koji se uvijek mora ponizno obnavljati. To nikada nije navika, već zahtjevan put. Isus nas potiče da za oprost svakodnevno molimo, kao za kruh.

 

„I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim.“

Koliko nam puta ljudi s kojima živimo: u obitelji, susjedstvu, na radnom mjestu ili u školi mogu učiniti nešto nažao i tada nam je teško ponovno uspostaviti pozitivan odnos. Što učiniti? Upravo tada možemo moliti milost nasljedovanja Oca:

„[…] Ustanimo ujutro s potpunom ‘amnestijom’ u srcu, s ljubavlju koja sve pokriva, koja zna prihvatiti drugoga takvoga kakav jest, s njegovim ograničenjima, njegovim poteškoćama, baš kao što bi majka postupila s djetetom koje griješi. Majka uvijek opravdava, uvijek prašta, uvijek se nada. Priđimo svakome gledajući ga novim očima, kao da nikada nije imao te nedostatke. Svaki put započnimo iznova, znajući da Bog ne samo prašta, nego i zaboravlja: tu mjeru traži i od nas.”[1]

To je uzvišeni cilj. Prema njemu možemo hodati uz pomoć molitve.

 

„I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim.“

Cijela molitva “Oče naš” tada ima perspektivu „mi“, bratsku perspektivu: molim ne samo za sebe, nego i za druge i s drugima. Moju sposobnost praštanja podupire ljubav drugih. S druge strane, moja ljubav na neki način bratovu pogrešku može osjetiti kao svoju: možda to ovisi i o meni, možda nisam učinio sav svoj dio kako bi se drugi osjećao prihvaćenim, shvaćenim…

 

U talijanskom gradu Palermu kršćanske zajednice žive snažno iskustvo dijaloga koji zahtijeva nadilaženje nekih poteškoća. Biagio i Zina pripovijedaju: „Jednog nas je dana prijatelj pastor pozvao da se pridružimo obiteljima iz njegove Crkve koje nismo poznavali. Donijeli smo nešto za ručak da podijelimo s njima, no te su nam obitelji jasno dale do znanja da nismo dobrodošli. Zina ih je ljubazno potaknula da kušaju neke od specijaliteta koje je pripremila i na kraju smo zajedno ručali. Nakon ručka počeli su ukazivati na nedostatke u našoj Crkvi. Ne želeći ulaziti u verbalni rat, rekli smo: ‘Koji nas nedostatak ili razlika među našim Crkvama može spriječiti da se međusobno ljubimo?’ Navikli na neprekidne prepirke, naš ih je odgovor iznenadio i razoružao. Počeli smo razgovarati o evanđelju i svemu što nas povezuje, a toga je puno više od onoga što nas dijeli. Kada je došlo vrijeme za rastanak, više nisu željeli da odemo. Tada smo predložili da zajedno izmolimo ‘Oče naš’, pri čemu smo snažno osjetili Božju prisutnost. Morali smo im obećati da ćemo opet doći jer su nas željeli upoznati s ostatkom zajednice. To se nastavilo svih ovih godina.“

Letizia Magri

 

[1] C. Lubich, Riječ za život, prosinac 2004.

 

 

Print Friendly, PDF & Email