Riječ za život, studeni 2015.

“Da svi budu jedno.” (Iv 17, 21)

 

 

Tom se usrdnom molitvom Isus posljednji put obraća Ocu. Zna da moli ono što mu je najviše pri srcu. Bog je, naime, stvorio čovječanstvo kao svoju obitelj s kojom dijeli sva dobra, pa i svoj božanski život. Što priželjkuju roditelji za svoju djecu nego da se ljube, pomažu i da žive jedno za drugo? Ima li veće boli doli vidjeti ih podijeljene zbog ljubomore, materijalnih interesa, sve dotle da ne razgovaraju među sobom? Bog je oduvijek zamišljao svoju obitelj ujedinjenu u zajedništvu ljubavi djece prema Ocu i uzajamno.

Od samih početaka povijest nam govori o drami grijeha i postupnom rasipanju ljudske obitelji. U Knjizi postanka čitamo kako čovjek optužuje ženu, Kajin ubija svoga brata, Lamek se hvali svojom osvetom, Babilonska kula dovodi do osipanja i razdvajanja naroda. Božji plan čini se propalim.

On ipak ne odustaje te nastavlja raditi na ujedinjenu ljudske obitelji. Povijest ponovno započinje s Noom, odabirom Abrahama i nastankom izabranog naroda. Potom se nastavlja, sve dok Bog ne odluči poslati svoga Sina na zemlju, povjerivši mu veliko poslanje: povezati razjedinjenu djecu u jednu obitelj, sakupiti izgubljene ovce u jedno stado, srušiti zidove koji razdvajaju zavađene narode, kako bi stvorio jedinstven nov narod[1].

Bog ne prestaje snivati o jedinstvu. Stoga ga Isus traži kao najveći dar koji može izmoliti za sve nas: Molim te, Oče,

 

“Da svi budu jedno.”

 

Svaka obitelj nosi obilježja roditelja, pa tako i ona koju je Bog stvorio. Bog je Ljubav ne samo zato što ljubi svoja stvorenja, nego je Ljubav u samome sebi, u uzajamnosti dara i zajedništva svake od tri božanskih Osoba.

Kad je stvarao čovječanstvo, oblikovao ga je na svoju sliku i priliku te utisnuo u njega svoju sposobnost za uspostavljanjem odnosa, kako bi svaka osoba živjela u uzajamnom sebedarju. Cjelovita rečenica iz Isusove molitve što ju želimo živjeti ovoga mjeseca glasi: “Da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu”. Uzor našeg jedinstva nije ništa manje doli jedinstvo između Oca i Sina. Ono je tako uzvišeno da se čini nemogućim. Ipak, moguće je zbog onoga kao, što znači također zato što: možemo biti ujedinjeni kao što su ujedinjeni Otac i Isus, baš zato što nas uključuju u svoje jedinstvo, daruju nam ga.

 

“Da svi budu jedno.”

 

Upravo to je Isusovo djelo, učiniti od nas jedno, kao što je On jedno s Ocem; jednom obitelji, jednim narodom. Zato je Isus postao jedan od nas, uzeo na se naše podjele i naše grijehe, pribivši ih na križ.

On sam je ukazao na put koji će prijeći kako bi nas doveo k jedinstvu: “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi”[2]. Kao što je prorekao veliki svećenik, “Isus ima umrijeti (…) da raspršene sinove Božje skupi u jedno”[3]. U otajstvu muke i uskrsnuća, “uglavio je sve u sebi”[4], ponovno uspostavio jedinstvo narušeno grijehom, obnovio i okupio obitelj oko Oca, te smo opet postali braća i sestre.

Svoje je poslanje dovršio. Ostaje naš dio, naše prihvaćanje, naš pristanak uz njegovu molitvu:

 

“Da svi budu jedno.”

 

Koji je naš doprinos ispunjenju ove molitve?

Prije svega, usvojiti je. Možemo posuditi usta i srce Isusu kako bi nastavio upućivati ove riječi Ocu i svakoga dana ponavljati s vjerom svoju molitvu. Jedinstvo je dar Odozgor, treba ga tražiti s vjerom, nikada se ne umarajući.

Ono mora uvijek i neprestano biti na vrhuncu naših misli i želja. Ako je to Božji san, želimo da postane i naš. S vremena na vrijeme, prije svake odluke, svakog izbora, svakog djelovanja, možemo se upitati: služi li to izgradnji jedinstva, je li to najbolje što možemo učiniti za jedinstvo?

Morat ćemo konačno ići tamo gdje je nejedinstvo najočitije i uzeti ga na sebe, kao što je učinio i Isus. Mogu to biti nesuglasice u obitelji ili među osobama koje poznajemo, napetosti u našem susjedstvu, neslaganja na poslu, u župi, među Crkvama. Ne smijemo zaobilaziti sukobe i nerazumijevanja, biti na njih ravnodušni, nego unositi ljubav, slušanjem, pozornošću, dijeljenjem boli što nastaju iz tih rana.

A nadasve trebamo živjeti u jedinstvu s onima koji su spremni dijeliti Isusov ideal i njegovu molitvu, ne pridavajući važnosti nesporazumima i različitosti mišljenja. Trebamo biti zadovoljniji s “manje savršenim u jedinstvu” nego sa “savršenijim u nejedinstvu”, radosno prihvaćajući različitosti, štoviše, gledajući ih kao obogaćenje jedinstva, koje se ne smije svoditi na jednolikost.

Da, to će nas ponekad staviti na križ, ali upravo je taj put Isus izabrao kako bi obnovio jedinstvo ljudske obitelji i mi ga želimo prijeći s Njim.

 

Fabio Ciardi

[1] Usp. Ef 2,14-16;

[2] Iv 12, 32;

[3] Iv 11, 52;

[4] usp. Ef 1,10;