Chiara GF

 

Onima koji slijede put nakon utemeljitelja evanđelje kazuje: činit ćete još veća djela

 

Na početku svakog djela Božjega postoji nadahnuće, karizma, dar Duha Svetoga. “Sam Svevišnji objavio mi je da moram živjeti po svetom evanđelju”, svjedoči izričito sveti Franjo Asiški, nazivajući objavu impulsom koji ga potiče da krene novim putem u Crkvi iz kojega će nastati njegov pokret. U skorije vrijeme mala sestra Magdalena izražava se istim riječima kada piše da je njezino bratstvo htio Duh “jer me nadahnuo snagom Ljubavi… Nisam trebala puno razmišljati, jer mi se sve nametalo, sjajem i brzinom bljeska”.

Po toj jakoj prisutnosti Duha razdoblje početaka svakog pokreta obilježava veliki idealizam, vjera sposobna premještati gore poteškoća i nerazumijevanja koje nastaju oko njega, oduševljenje u kojemu se ne mjere snage i sve izgleda moguće.

Utemeljitelja vodi prodorna svjetlost koja mu daje shvatiti evanđelje na novi način, uočiti zahtjevan i jaki poziv da ga provede u život i pretoči u djela. Njegovi ga sljedbenici slijede s povjerenjem i u njemu gledaju uzor.

 

A kad začetnik umre? Počevši od Maxa Webera, u sociologiji se temeljito proučavalo vrijeme prijelaza od karizmatskih početaka bilo koje institucije na naredni moment. Povjesničari redovničkog života koristili su se tim analizama da bi iščitavali put redovničkih ustanova. Isto može vrijediti za crkvene pokrete koji su nastali u skorije vrijeme.

Od karizmatične do institucijske faze, tako se može sažeti ono što se događa u trenutku smrti jednog utemeljitelja. Iako su pravila već postavljena, dok je utemeljitelj živ on je svojim životom i svojim primjerom pravilo skupine, živuće pravilo. Njegovo tumačenje evanđelja i njegovo vjersko iskustvo predstavljaju se prvim sljedbenicima kao oduševljavajući ideal. U narednoj fazi primjećuje se potreba za izravnijim uspoređivanjem s pisanim statutom, koji se počinje umnažati. To zato da se doskoči neizbježnom padu zalaganja u odnosu na početke, kao i zato da se izbjegne samovolja ili osobno tumačenje oblika života što ga je predložio utemeljitelj.

Slijedi detaljnija podjela zadataka. U vrijeme utemeljenja uloge su se mogle lako mijenjati. Više od efikasnosti tražilo se svjedočanstvo, značajna nazočnost u određenom sektoru. S vremenom dolazi do svijesti da takav način može dovesti do rasipanja energije, do nepotpunog korištenja kvaliteta pojedinaca. Rade se specijalizacije da bi se osigurao bolji rezultat, a ta radnja traži dužu pripravu.

 

Sociološkom tumačenju treba pridodati i evanđeosko, polazeći od prispodobe o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju i umrijeti da bi donijelo roda. Smrt utemeljitelja bolan je gubitak za ustanovu ili pokret, a istodobno i početak nove plodnosti. Izgleda da čujemo odjek Isusovih riječi: “Bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama”; “Činit ćete djela veća od mojih”.

Da bi karizma mogla osloboditi svu svoju kreativnost, izgleda da je potreban krajnji dar života utemeljitelja. Duh koji ga je prosvijetlio i animirao sada se širi na čitavu obitelj po njemu rođenu. Karizma utemeljitelja postaje karizma instituta ili pokreta, gotovo njezino kolektivno prelamanje, razvijeno životom, iskustvom, osobnim doprinosima onih koje Duh i dalje zove: sjeme postaje stablo.

Samo cjelokupna povijest jednog instituta ili pokreta, s novim mnogostrukim djelima, s iskustvom njegovih svetaca, s inkulturacijom u uvijek novim sredinama i situacijama, položit će račun o gustoći, bogatstvu i snazi skrivenima u početnoj karizmi. Mala sestra Magdalena je pisala: “Kakav li su misterij svi ovi pozivi koje mi je Gospodin dao (ovdje govori o mnogostrukim vidovima njezina poziva, opp)! Ja sam ih bila potpuno nesposobna ostvariti u samo jednom životu, ali oni će se malo po malo ostvarivati preko mojih malih sestara.”

Pavlinska obitelj je toliko bila velika da je njezin začetnik blaženi Giacomo Alberione govorio da se ni u raju neće potpuno razumjeti njezin poziv.

 

Malo po malo kako stablo raste, novi naraštaji ne smiju nikada zaboraviti korijene. I to je evanđeoska poruka. Odmah nakon svoje smrti i uskrsnuća Isus zakazuje važan sastanak svojim učenicima: opet će ga susresti u Galileji. Zašto iz Jeruzalema trebaju ići u Galileju da bi susreli uskrslog Gospodina? Jer je tamo sve započelo i od tamo oni moraju opet krenuti, naučiti ga iznova slijediti, ali sada na novi način.

Nakon uskrsnuća Isus nije kakav je bio, ne može ga se slijediti ulicama Galileje, nadišao je vremenske i prostorne granice i postao prisutan u srcima vjernika, bilo gdje se nalazili. On sada živi u dimenziji Duha i svakome je blizak više nego ikada.

I svaki utemeljitelj zakazuje svoj “sastanak u Galileji”, na karizmatičnim izvorima, jer to njegovo prvo neponovljivo iskustvo iz kojega je sve započelo ostaje kao paradigma za stoljeća, za sve naraštaje. Uvijek ćemo se morati vraćati maloj-velikoj povijesti s početaka u kojoj je sve sadržano, kao u plodnom sjemenu.

 

Fabio Ciardi

 

 

Print Friendly, PDF & Email