Brazil favele

 

Projekt Ekonomije zajedništva

Projekt ili bolje rečeno iskustvo Ekonomije zajedništva nadovezuje se na klasičnu, humanističku i kršćansku tradiciju civilne ekonomije te prihvaća izazov povezivanja: tržišta i građanskih vrlina, efikasnosti i solidarnosti, ekonomije i zajedništva.

Nastao je u kontinuitetu sa socijalnim naukom Crkve, iste godine kada je papa Ivan Pavao II. objavio encikliku Stota godina, iz intuicije Chiare Lubich, utemeljiteljice Pokreta fokolara, za vrijeme njezinog boravka u Brazilu 1991. godine.

Chiaru Lubich potresla je krajnja bijeda i mnoga naselja (tzv. favelas) koja su poput trnove krune okruživale i danas okružuju grad. Ogroman kontrast između baraka (gdje su živjele i još žive mnogi iz zajednice Pokreta fokolara) i mnogih luksuznih nebodera toga velegrada pokazao joj se u svoj svojoj okrutnosti i dramatičnosti. Iz tog je iskustva, kao plod snažne molitve i želje da žurno nešto učini za te ljude, proizišla intuicija: proširiti dinamiku zajedništva dobara od pojedinačnih članova Pokreta na poduzeća. Tada je pozvala poduzetnike i dioničare da svoju dobit daju u zajedništvo za tri određena cilja, ista što ih je imala prva kršćanska zajednica:

  • pružanje pomoći siromasima dok ne stanu na vlastite noge
  • razvoj struktura za formaciju ‘novih ljudi’, tj. osoba animiranih ljubavlju, sposobnih živjeti ‘kulturu davanja’
  • razvoj poduzeća

Ideja je bila radosno prihvaćena ne samo u Brazilu i u Latinskoj Americi, već i u Europi i drugdje. Nastala su brojna poduzeća, a neka već postojeća prihvatila su projekt prilagođavajući svoj stil upravljanja poduzećem.

Ekonomija zajedništva temelji se na kulturi davanja, a to je kultura sebedarja i besplatnosti. Znači odgajati i odgajati se u usvajanju ponašanja koja ne prakticiramo radi pogodnosti što nam ih donose, već zato što im pripisujemo unutarnju vrijednost. Davanjem se otvaramo drugima u poštivanju njihova dostojanstva, a to u radu poduzeća pobuđuje iskustva evanđeoskog pravila: “dajite i dat će vam se”. Ponekad se očituje kao neočekivani prihod ili u genijalnosti inovativnog tehničkog rješenja ili u ideji za novi uspješni proizvod.

Po projektu Ekonomije zajedništva danas posluje oko 800 poduzeća u različitim gospodarskim sektorima u 30-ak zemalja svijeta. Brojni poduzetnici i radnici shvaćaju i žive svoju ekonomsku djelatnost kao nešto više i drugačije od samoga traženja materijalne koristi.

Pristalice projekta – poduzetnici, upravitelji, radnici i drugi djelatnici – nastoje u svim vidovima svojih aktivnosti u središte pozornosti postaviti potrebe i težnje osobe i općega dobra.

Osobito nastoje:

  • uspostavljati pravedne i uljudne odnose, potaknute iskrenim duhom služenja i suradnje prema kupcima, dobavljačima, javnoj upravi, kao i prema konkurenciji;
  • cijeniti zaposlenike, izvještavati ih o poslovanju i uključivati u upravljanje poduzećem;
  • voditi poduzeće u skladu sa zakonom;
  • voditi računa o radnoj sredini i očuvanju prirode, pa i pod cijenu velikih investiranja;
  • surađivati s drugim poduzećima i društvenim subjektima iz svoga sektora, vodeći računa i o međunarodnoj zajednici, s kojom se osjećaju solidarni.

Projekt ekonomije zajedništva ima i druga bitna obilježja, neposredno vezana uz viziju svijeta koja proizlazi iz duhovnosti zajedništva.

Evo nekih:

  1. Zaposlenici poduzeća Ekonomije zajedništva u svome se radu nastoje ponašati na isti način kao i u ostalim izrazima svoga života. Uvjereni su, naime, da je potrebno vrjednotama u koje vjerujemo prožimati svako područje društvenog života, pa tako i ekonomsko, kako bi ono postalo mjesto ljudskog i duhovnog rasta
  2. Ekonomija zajedništva predlaže ponašanje nadahnuto besplatnošću, solidarnošću i pozornošću prema posljednjima – što se obično smatra tipičnim za neprofitne organizacije – ali i prema poduzećima u kojima je težnja za profitom prirodna. Ekonomija zajedništva nije toliko novi oblik poduzeća, alternativa postojećim poduzećima. Ona želi iznutra mijenjati uobičajenu strukturu poduzeća, uspostavljajući odnose zajedništva unutar i izvan poduzeća; a sve to u punom poštivanju izvornih vrjednota poduzeća i tržišta (koje ističe socijalni nauk Crkve, a osobito Ivan Pavao II. u enciklici Centesimus Annus – Stota godina).
  3. Ljudi u materijalnim poteškoćama, primatelji jednog dijela dobiti, ne smatraju se prvenstveno problemom, nego dragocjenim resursom za zajedničko dobro. Oni su bitni članovi projekta, unutar kojega drugima daruju svoje potrebe, pa tako i oni žive kulturu davanja. Mnogi od njih odriču se pomoći što je primaju čim dođu do minimalne materijalne neovisnosti, a nerijetko dijele s drugima ono malo što imaju. Dakle, premda se u Ekonomiji zajedništva ističe kultura davanja, ne stavlja se naglasak na humanost, već na dijeljenje, gdje svatko daje i prima s istim dostojanstvom, unutar odnosa označenih uzajamnošću. Ukratko, cilja se na snagu kulture i duhovnosti kako bi se promijenilo ekonomsko ponašanje
  4. Dobit se daje u zajedništvo jer se već prije živjelo iskustvo zajedništva. Iz tog se razloga poduzeća razvijaju unutar malih industrijskih zona blizu gradića Pokreta, a ako su udaljena od gradića, povezuju se s njima.

U takvom poduzeću kao i među tim poduzećima stvara se bogatstvo odnosa, kapital odnosa koji se ne može izmjeriti, koji nitko ne može prisvojiti ili s njim upravljati, a služit će u prevladavanju teških trenutaka poduzeća.

Mnogi se pitaju kako mogu preživjeti na tržištu poduzeća tako osjetljiva na potrebe svih subjekata s kojima surađuju i na dobrobit cijeloga društva. Naime, mnoga poduzeća danas propadaju zbog konfliktnih odnosa, a ne zbog nedostatka klijenata. Kada su ljudi prisiljeni raditi zajedno, a nisu sposobni slušati jedni druge i oprostiti, poduzeća idu u krizu.

Duh što potiče poduzeća Ekonomije zajedništva pomaže im nadići mnoga unutrašnja suprotstavljanja. Osim toga, njihov način djelovanja pobuđuje povjerenje i naklonost kupaca, dobavljača i financijskih institucija.

Ipak, ne treba zaboraviti još jedan bitan element, a to je providnost, koja je stalno pratila razvoj Ekonomije zajedništva tijekom ovih godina. U poduzećima Ekonomije zajedništva ostavlja se prostor Božjem zahvatu i u konkretnom ekonomskom djelovanju. Svako opredjeljenje protivno uobičajenoj struji svijeta, od kojega bi nas postojeća poslovna praksa odvraćala, donosi “stostruko” koje je Isus obećao: neočekivani prihod, nenadanu prigodu, ponudu za novom suradnjom, ideju o novom uspješnom proizvodu.

Bitna značajka poduzeća EZ je i to da temelji svoju djelatnost na poslovnoj etici: poštivanju  općih zakona države, zakona o porezu, o zaštiti na radu, o kakvoći proizvoda, o zdravlju radnika, pozornosti prema okolišu kao i prema potrošačima, dobavljačima … a isto tako da gaji zajedništvo s onima koji su trenutačno u potrebi (radnici koji se otpuštaju). Jednako kao što u obitelji onaj tko privređuje misli na onoga tko je u potrebi.

Ovaj projekt privukao je pozornost ekonomista, sociologa, filozofa te znanstvenika drugih grana, kao i studenata. Chiara Lubich za njega je dobila počasni doktorat na sveučilištu u Piacenzi (Italija) 1999. godine. O raznim vidovima Ekonomije zajedništva na sveučilištima diljem svijeta mladi pišu diplomske i poslijediplomske radnje – danas već imamo ukupno preko 300 obranjenih diplomskih radnji koje su uglavnom dostupne na internetu (http://www.edc-online.org/en/study-with-us/theses.html). Među njima su 3 na hrvatskom jeziku.

Ekonomiju zajedništva spominje i papa Benedikt XVI. u  svojoj prvoj socijalnoj enciklici Caritas in veritate – Ljubav u istini.

U nekim gradićima, primjerice u Brazilu, Argentini, Italiji, Belgiji i Portugalu, već postoji ili niče poduzetnička zona koja prihvaća i povezuje poduzeća uključena u projekt Ekonomije zajedništva. I u našem gradiću Faro u Križevcima niknula je poduzetnička zona, na početku s puno oduševljenja, a potom se borila s krizom poput mnogih poduzeća u našoj zemlji. U njemu već gotovo 20 godina djeluje dječji vrtić Zraka sunca, poljoprivredna proizvodnja Agrofaro i još nekoliko manjih poduzeća.

Objavljena je i knjiga na hrvatskom jeziku o Ekonomiji zajedništva, čiji je autor Luigino Bruni, međunarodni koordinator projekta, profesor na rimskom sveučilištu Lumsa i na Sveučilišnom institutu Sophia u Loppianu blizu Firence. Sophia je mjesto formacije “novih ljudi”, gdje se povezuje život i misao, studij i iskustvo te vježba kultura davanja i uzajamnosti, bez čega nije moguće ostvariti Ekonomiju zajedništva. Dio dobiti poduzeća Ekonomije zajedništva ide za financijsku podršku Sophiji.

Spomenula bih na kraju jednu kampanju koju su u Italiji pokrenuli akteri i simpatizeri Ekonomije zajedništva, osobito mladi, a odnosi se na nastojanje da se iz barova izbace automati za kockanje. Vlasnike barova, kafića i restorana pokušava se uvjeriti da izbace iz svojih lokala automate, a zauzvrat se zajednica toga grada i mnoge udruge obvezuju da će posjećivati i poticati druge da posjećuju upravo taj lokal. Akcija se provodi pod imenom Slotmob i širi se na mnoge gradove pod geslom: “Bar bez automata ima više mjesta za ljude”. EZ podržava ovu kampanju protiv novih siromaštava i ovisnosti o kockanju. Ljudi iznova otkrivaju ljepotu međusobnog druženja i podržavaju kampanju. Dobila je toliko publiciteta da je spomenuta i na festivalu San Remo koji prate milijuni Talijana.

Svaki opis nekog živog iskustva kao što je Ekonomija zajedništva statična i pomalo hladna slika. Ekonomija zajedništva se potpuno otkriva samo onome tko je ušao u barem jedno od tih poduzeća, tko se naprašio prolazeći pogonima, tko je susreo radnike i poduzetnike i udisao ono posebno ozračje, onu uzajamnost koja se ne može opisati nekome tko ju nije doživio.

Ekonomija zajedništva istodobno živi u krhkosti i proturječnostima današnje ekonomije i društva, dijeli njihova iskušenja i nadanja, i zajedno sa svim ljudima dobre volje ne umara se svakoga dana ponovno započeti učiti najteže ali za ljudsku egzistenciju najvažnije umijeće: umijeće sebedarja, unutar i izvan tržišta.

 

Priredila Đina Perkov

 

Print Friendly, PDF & Email