SS. Papa Francesco - incontro Movimento Focolarini @Servizio Fotografico - L'Osservatore Romano

Intervju s Marijom Emmaus Voce – 1. dio

 

Ovaj intervju Maria Emmaus Voce dala je francuskom izdanju Novoga svijeta (Nouvelle Cité) u lipnju ove godine. Obzirom na njegovu aktualnost prenosimo ga u cijelosti, u dva dijela.

 

Odnosi s papom Franjom

Neki bi novinari napisali da su crkveni pokreti koji su bili bliski papi Ivanu Pavlu II. često mnogo manje bliski papi Franji. Znamo da je Pokret fokolara bio blizak Ivanu Pavlu II. Kakav je odnos s papom Franjom?

Emmaus: Vrlo, vrlo blizak. Dojmio nas je od prvoga trenutka kad se pojavio na balkonu i zamolio rimski narod za blagoslov. Po tome smo osjetili koliko je blizak našem razmišljanju da se pred svakim bratom treba poništiti i da trebamo postati maleni kako bismo ga prihvatili. S druge strane, i kad se predstavio kao rimski biskup osjetili smo da je blizak našem poimanju crkvene vlasti, a time je sposoban zapodjenuti doista sadržajan ekumenski dijalog. Predstavljanje da je biskup a ne papa od samoga početka bilo je vrlo važno za ekumenski dijalog.

Potom nas doista podržava u svemu onome što mislimo, što radimo, svojim dosjetkama, time što predstavlja Crkvu koja izlazi. I na prošlogodišnjoj Skupštini rekli smo da trebamo izaći vani, početi od zajednica, od života u njima, a ne toliko od smjernica što ih možemo dati mi iz središnjice Pokreta; da ne smijemo davati smjernice nego da trebamo biti u službi života koji se širi u svijetu. To Papa predivno ističe svojim govorom o izlazećoj Crkvi i njezinim pastirima, potičući da budu doista pastiri a ne vladari. Stoga je to nauk i za vodstvo Djela Marijina, za sve one koji imaju bilo kakvu odgovornost u Djelu, da se osjećaju potaknuti od pape Franje da budu sve više u služenju. Taj poticaj oni primaju vrlo rado jer i sami to osjećaju, a možda ga do sada nisu uspjeli potpuno izraziti.

Ili poticaj da idemo prema najpotrebitijima, na rubove društva, što može značiti nadasve prema najsiromašnijima, naravno. Iako mi nemamo puno socijalnih djela, jer to nije naša karizma, ići prema siromašnima se odnosi i na nas. Ali i krenuti ususret onima koji razmišljaju drugačije od nas znači ići prema periferijama, ići prema onome tko je druge religije, ili pokušati ići u neka mjesta gdje Pokret još nije stigao, možda jedna obitelj ili netko drugi, tako da se zajamči prisutnost Isusa među nama koji želi stići u cijeli svijet i nositi ut omnes[1], razlog zbog kojega postojimo.

Meni se čini da s papom Franjom imamo otvoren autoput, uvijek otvoren kolosijek.

I u kratkim kontaktima, kad smo bili kod njega kao Skupština i kad sam još dva puta bila kod njega iz drugih razloga, uvijek je postojalo potpuno uzajamno povjerenje, jednostavan i spontan odnos, kakav on uostalom i jest, jer je jednostavan i spontan. Doista sam se osjetila potpuno prihvaćena od njega. Meni je to čudno, ali me čak i prepoznao, svaki put bi mi pokazao da me prepoznaje, da se sjeća prethodnog susreta. Za osobu kao što je papa Franjo, koji ne izbjegava kontakte ni s kim, u najmanju je ruku izvanredno pronaći takvu podudarnost.

 

commons.wikimedia.orgSinoda o obitelji

Obraćam se predsjednici Pokreta fokolara ali i kanonistici na temu naredne sinode o obitelji. Što očekujete od Sinode o obitelji? Mislite li da se i sa kanonskog stajališta može nešto dogoditi u vezi obitelji?

Emmaus: To je poprilično teško pitanje. Recimo da ja radije ne očekujem ništa. Draže mi je da od Sinode dođe siguran glas koji će se pozvati na evanđeosku poruku a ne toliko na pitanja, koji će podsjetiti obitelji da žive obitelj kako ju je Isus zamislio. Nadam se da će to isplivati nadasve kroz življena iskustva koja postoje kod mnogih obitelji, a danas ih nažalost preplavljuju mnogi glasovi protiv takvog života obitelji.

No smatram da neke korake može učiniti i Crkva, njezini pastiri, i to korake na pastoralnoj razini, ne toliko na razini nauka. Mogu na neki način dati osjetiti materinstvo Crkve prema svima, i prema onima koji se nalaze u obiteljskim situacijama koje nisu u skladu s Božjom voljom, što ne znači da zato nisu djeca Božja ili da ih Bog ne ljubi isto kao i druge.

Mislim da Crkva može iz svoga krila izvući sredstva kako bi svi osjetili njezino majčinstvo. Ali ne želim očekivati definicije, izvanredne korake, jer mislim da se to treba roditi upravo iz življenja evanđelja u obiteljima. I nadam se da će to isplivati na površinu.

 

Da, ali znamo da je danas, osobito u zapadnoj Europi, teško naći savršenu obitelj, a Isus je došao za bolesne, a ne za zdrave. Kako možemo govoriti o izlaženju a ne prihvaćati ove osobe koje često proživljavaju vrlo bolne situacije?

Emmaus: Naravno, neprihvaćanje nije stav koji Crkva treba imati. Crkva treba prihvaćati te osobe i zato sigurno mora pronaći načine kako prihvaćati, ali ne mijenjajući zakon Božji, jer to Crkva ni ne može, nikad to neće moći, nego mijenjajući ponašanje Crkve pred tim osobama, pronalazeći načine da te osobe osjete da su u svakom slučaju dio Crkve, iako su u posebnom položaju.

[1] Da svi budu jedno

 

 

 

Print Friendly, PDF & Email