World Economic Forum 2013: LogoSvjetski gospodarski forum u švicarskom gradiću Davosu ove se godine održao od 22. do 25. siječnja s temom “Preoblikovanje svijeta: Posljedice po društvo, politiku i business”.

U Davosu je ove godine bilo puno optimizma. Na veliku krizu koja traje od 2008. godine gledalo se kao na nešto što je prošlo, što treba arhivirati u povijesne knjige i odložiti u ladice tužnih sjećanja obitelji i naroda. Šteta što se taj optimizam ne oslanja na čvrstim temeljima. Zato je ključno pitanje sljedeće: zašto Davos želi ponuditi javnom mišljenju drugačiju sliku ekonomije od one koju dobro vidi velika većina ljudi?

Odgovor je jasan ako pogledamo popis sudionika Svjetskog gospodarskog foruma: to su čelnici svjetskih globalnih financijskih institucija i velikih transnacionalnih lobija, politički predstavnici i predstavnici ekonomskih institucija koje u stvari vrše ulogu gledatelja, a ponekad i klijenata. To je elita koja predstavlja manjinu ljudi svijeta. Kapitalistička ekonomija nije demokratska: ne glasuju glave nego kapital. Na simpozijima kakav je ovaj možemo se osvjedočiti kako je istina da tržišta nisu anonimna, nego da imaju “ime, prezime i nadimak”, kako je prije nekoliko desetljeća rekao Federico Caffè.

Da bismo razumjeli određeni optimizam, treba imati u vidu da za te elite i za fizičke i pravne osobe koje ih predstavljaju, gospodarstvo sve u svemu i ne stoji tako loše, dapače stoji sasvim dobro. Nakon što je prije nekoliko godina izbjegnut (za sada) bankrot globalnog financijskog sustava, financijski spekulanti i dalje izvlače iz svojih poslova profit i nadasve prihode u zlatu. Da bismo razumjeli što se doista događalo u Davosu, trebali bismo ga iščitavati zajedno s izvješćem koje je prije nekoliko dana predstavila organizacija Oxfam (Rad za rijetke), gdje se među ostalim potvrđuje da 85 najbogatijih ljudi svijeta ima jednako bogatstvo kao i 3,5 milijardi najsiromašnijih (polovica svjetskog stanovništva). Tih 85, a s njima i nekoliko milijuna osoba raširenih sada već u gotovo svim zemljama (u Indiji se broj milijardera povećao za 10 puta u posljednjih 10 godina), vrlo su dobro bili predstavljeni u Davosu. Svih ostalih nije bilo! Nedostajali su mnogi krajnje siromašni, kao što su brojni stanovnici Afrike koju su opustošile multinacionalne kompanije, iste one koje su među švicarskim planinama izlagale svoje premazane društvene proračune; nedostaju i mnoge europske obitelji, osiromašene krizom rada, koja se može usporediti jedino s onom s početaka industrijske revolucije.

Drugi razlog ovoga čudnog optimizma nekolicine vezan je uz rastuću udaljenost između predstavnika okupljenih u Davosu i života običnih ljudi, osobito siromaha. Što znaju te elite o životu jedne obitelji u selu južnoga Sudana ili europske obitelji s dvoje ili troje male djece, gdje je jedan od roditelja nezaposlen. Praktički ništa. Jedna od najtežih bolesti ove generacije kapitalista je potpuna odijeljenost između top managera velikih poduzeća , banki, fondova (a nerijetko i globalnih humanitarnih organizacija) i običnih ljudi. Kad onaj tko upravlja ne osjeća više vonj ljudi u redovima dućana, u metroima, u vlakovima, ti moćnici više ne znaju upravljaju li ili rukuju ljudima ili strojevima, dušama ili centrima troškova i prihoda. Metroi i uobičajeni gradski promet (ne onaj automobila sa sirenama niti privatnih helikoptera) prva su mjesta gdje se danas vježba građanstvo i gdje se shvaćaju njegovi paradoksi i njegova vrijednost. Društveni sporazum prije ili kasnije se prekida ako predugo vremena ne udišemo svi iste životne mirise, kako loše tako i dobre.

Papa je svojom porukom u ime ne-elita želio uputiti poziv na uzbunu ovim elitama koje riskiraju da će izgubiti kontakt s pravim prostorima društvenog života. No veliki je rizik da se s tim važnim upozorenjem dogodi što se dogodilo direktoru o kojemu je pisao Søren Kierkegaard: “Direktor kazališta se pojavio na pozornici kako bi publiku obavijestio da je izbio požar. No gledatelji su mislili da je njegovo pojavljivanje dio predstave. Što je on više vikao, to se jače prolamao njihov pljesak”. Da bi riječi pape Franje donijele sve svoje plodove, potrebni su drugi forumi, na kojima će siromasi i periferne države isključene iz Davosa moći pričati drugačije priče o financijskom kapitalizmu, a političari i moćnici sjediti i slušati.

Najprirodnije mjesto za takav drugačiji forum bio bi Rim, a papa Franjo bi danas jedini imao autoritet i vjerodostojnost da sve okupi oko sebe. Nova ekonomija koju mnogi priželjkujemo moći će se ostvariti ako se krene od siromašnih i od periferija.

 

Luigino Bruni

Print Friendly, PDF & Email