Treba biti svoj

Akademski slikar Josip Botteri Dini iz Splita progovara o sebi, o umjetnosti nekad i sad i o zajedništvu u umjetnosti

Vaše ime poznato je hrvatskoj javnosti. Ipak, kako biste se predstavili čitateljima Novoga svijeta?

U djetinjstvu sam bio đak isusovačkog sjemeništa u Zagrebu i već tada osjetio sam sklonost prema slikarstvu. Od svoje osamnaeste godine života počeo sam tražiti svoj put u životu umjetnika. Osjećao sam umjetnički zov u sebi. Pisao sam pjesme, glumio u filmu, pjevao u zboru Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, crtao i slikao. Slikarstvo me privlačilo i u ranijem djetinjstvu. Taj dar je u mojoj obitelji prisutan kroz generacije. Slikar je bio i moj stric Josip Bottteri, a slikarstvo je i zvanje moje kćerke Ane Marije Botteri-Peruzović. Bili su nadareni i moj otac i moja braća i sestra, ali se nisu posvetili tom pozivu.

Ako trebam kazati jasno tko sam i što mislim o sebi, onda je to sljedeće: ja sam slikar koji iz svojih vjerskih stavova i nadahnuća čitav svoj zreli vijek slika pretežno sakralne teme u mnogim tehnikama, od crteža i akvarela, do akrilika na platnu i drvu, pa do brojnih mozaika i vitraja i grafika u boji. Uz slikarstvo pišem osvrte na knjige pjesništva, kao i na knjige novinarskih kolumni ili povijesna i politička djela. Pišem o umjetnosti, posebno o sakralnoj. Dvanaest godina sam bio predsjednik ogranka Matice hrvatske u Splitu.

Često sam izlagao po mnogim krajevima svijeta i u mnogim gradovima. Moja su djela po čitavom svijetu u zbirkama ili u crkvama i galerijama.

Kako ste otkrili svoj umjetnički talent? Ispričajte nam nešto iz svoga djetinjstva.

Kad smo se kao djeca igrali, svatko je od nas mislio što će biti kad odraste. Meni to nije bilo odmah jasno. Morao sam proći dugi put tražeći svoje zvanje. Sjećam se sa sigurnošću da sam se veselio živim bojama koje su mi bljeskale u zatvorenim očima kada sam ih u igri bio pritisnuo prstima. To nije baš preporučljivo činiti, ali eto, te me slike nikada nisu napustile. U nižoj sam školi već pokazao darovitost, ali ništa očaravajuće. Sve dok nisam čuo od profesorice Anke Skelin koja mi je u gimnaziji rekla, vidjevši tada jednu moju mapu pastela i crteža, kako je Meštrović odgovorio novinaru na upit kako se tako razvio u vještog umjetnika. Meštrović reče: “Rad, rad, rad”.

 Poznati ste po vitrajima i mozaicima sakralne tematike. Kakvu ulogu ima duhovnost-duhovni život u stvaralačkom izražavanju umjetnika?

Duhovni život ima nezamjenjivu ulogu u životu čovjeka. Čitav se svijet muči u nastojanju da pronađe neki lakši i zabavniji, i ugodniji put, kojim bi duša hodala u ovom ljudskom tijelu. Vjernik, koji je razumio svoje poslanje, koji je shvatio da mu je stvoritelj darovao život i sve sposobnosti i svijet da njime upravlja, ne će pasti u lažnu sliku života koju mu nameće lukavac naše propasti.

Ne dolikuje odbiti puno dostojanstvo Božjeg stvorenja za jeftinu ovozemaljsku naoko lagodnu prolaznost. Pozvani smo biti graditelji boljeg svijeta.

Sa ovih motrišta pristupam, kao umjetnik dovršiti arhitekturu crkve, kako bi u punom sjaju služila slavi Božjoj i poticala vjernike da se klanjamo Gospodinu našemu, služeći mu bez prestanka.

Možete li usporediti svoje viđenje umjetnosti na počecima s današnjim viđenjem?

U vremenu kada sam ja nastupio na likovnoj sceni, širile su se nove ideje i bio je u umjetničkoj praksi više u upotrebi čisti likovni govor, bez obzira je li se radilo o slici, kipu ili grafici i gledamo li apstrakciju ili smo pred figurativnom, narativnom kompozicijom. To su bile kasne šezdesete godine. Danas se u likovnoj umjetnosti podupiru tzv. performansi, događanja koja priređuju umjetnici koristeći različite medije, u kojima se služe različitim metodama koje su se proširile od pop arta do video arta i bodyarta, itd. Umjetnička sloboda i umjetnička igra sve dozvoljava. Ponekad se u tim događanjima otkriva i neka poruka, koja može biti kritika vremena i kritika društva, politike, ili opomena čovjeku općenito. Događa se da osjetimo da se radi o angažiranoj umjetnosti, a s druge strane ta događanja najčešće nas navode na zaključak kako se radi o tzv. bienalskoj umjetnosti. Imam dojam kako veliki broj umjetnika nastoji ugoditi ili pogoditi u svom djelovanju namjere određenih kritičara, koji su visoko medijski ili galerijski, pa čak i sveučilišno pozicionirani i oni nameću čitavoj jednoj nacionalnoj kulturi podanički odnos prema intelektualno i umjetnički moćnim centrima u svijetu, odakle, preko tih kritičara stižu nam trajno nova “poglavlja” adaptacije naše kulture na nametnute trendove u umjetnosti. Ušli smo u razdoblje u kojemu je već vrlo teško iz navedenih razloga prepoznati snažniju osobnost nekog umjetnika. Gubi se zajednički, pa tako i individualni identitet, slijepom poslušnošću prema obećanjima moćnika, koji nas, kao zasebne stvarnosti i na duhovnom planu, kao i svakom drugom, uopće ne trebaju.

Moj odgovor je pod svaku cijenu biti svoj i ne slušati nikakve diktate slijepo i bez dijaloga jer bez vlastitog doživljaja života i svijeta, transcendencije i duhovnosti, naša djela biti će blijedi tragovi našeg duhovnog nestajanja.

Kako ste se susreli s Pokretom fokolara?

Pokret fokolara posebno sam upoznao preko gospodina arhitekta Florijana Škunce, koji mi je nenametljivo ali uvjerljivo svjedočio posebnost te velike obitelji, kroz koju Stvoritelj pruža mnogima veliku utjehu, mir i osjećaj duhovne obnovljivosti svijeta.

Sudjelovali ste na međunarodnom susretu umjetnika u Rimu. Kakve dojmove nosite s tih susreta?

Osjetio sam duhovnu radost. Mi smo čuli radosnu vijest u svojem kršćanskom životu. Ovdje se ona doista oživotvoruje. Fokolarini su velika kuća molitve koja natkriljuje mnoge suvremene osamljene duše i potiče na duhovno zajedništvo.

Fascinantna je Chiarina ideja o boljem svijetu u kojemu nema nikakvih prekida, nikakvih granica, niti razlika od čovjeka do čovjeka, od rase ili kulture, pa čak i u svijetu različitih vjer. Svi oni koji su na putu Božjemu ne samo da su joj braća i sestre, nego su jedan jedinstveni svijet, koji pjeva Bogu pohvalu. Ona to osjeća i ona želi da i svi mi to osjećamo. To je najveće dobro koje je ponudila ovome svijetu, a ja sam to osjetio upravo na susretu umjetnika. Trebali bismo biti zahvalni i to provoditi mi svi, ne samo oni koji se zovu fokolarini. To je sveobuhvatna ideja i ona može funkcionirati u ovom našem modernom svijetu. Ja ga ne vidim čak ni u granicama stoljeća jer Krist je uvijek… Ima jedna lijepa izreka: Krist – jučer, danas, zauvijek. A to je ona živjela, to se osjeća.

  Kakva se umjetnost može roditi iz suradnje i zajedništva među umjetnicima? Imate li neko iskustvo u vezi s tim?

Suradnja među umjetnicima je moguća uz uvjet da se za nju žrtvuju neki dobri ljudi kao suradnici umjetnika. Umjetnici su svakako pretežno individualci, ali kada se nađu u prilikama za koje se zajedno s njima pobrinu i ljubitelji umjetnosti, tada kao na primjer u različitim umjetničkim kolonijama diljem svijeta, nastaju u natjecateljskom ozračju brojna dobra djela. Tako bih preporučio i fokolarinima da na sličan način pokrenu takve akcije i projekte. Na susretu u Castel Gandolfu bilo je lijepih i poticajnih govora i svjedočenja. Meni se čini da bi bilo i vrlo lijepo primljeno od umjetnika i doslovno kreativno prijateljevanje s djelima kroz kolonije i izložbama koje bi pokazale svo duhovno bogatstvo suvremenih umjetnika koje vodi nadahnuće evanđeljem i uopće vjera u Božju egzistenciju.

Chiara Lubich jednom je rekla umjetnicima: “Teško se događa da se umjetnici uzajamno razumiju. No, kad bi među njima postojalo jedinstvo, vidjeli bismo neviđena umjetnička djela.” Možete li prokomentirati ove riječi?

Potpuno se slažem s riječima Chiare Lubich. Ali bih ja interpretirao pojam jedinstva među umjetnicima kao veliku harmoniju koja vlada u svemiru među milijunima zvijezda. Svaka je različita i svaka ima posebnu svrhu. Putuju svojim zasebnim putanjama, poštivajući se međusobno, ne ometajući jedna drugoj let. Svaka svijetli svojim sjajem i nijedna nije suvišna. Od tih nebeskih tijela i nama dolazi svjetlo i stabilnost zemaljske putanje.

Za razliku od zvijezda, umjetnici su krhka bića, kao i svi ljudi. Razlika je u njihovoj osjetljivosti, jer očekuju da se njihova djela prepoznaju kao lijepa i vrijedna. Jer umjetnost je putopis čovjeka u potrazi za istinom, dobrotom i ljepotom. Oni kojima je dano da se bave tim temama i koji su predani umjetničkom zvanju neprestano su u stanju unutarnje napetosti i odcijepljenosti od svake profanosti. Stoga oni očekuju trajnu pomoć podupiratelja, kako bi vjerno mogli ostvarivati  kontinuitet kulture svijeta i svojih naroda.

Želite li još nešto reći?

Hvala za ovaj razgovor. Pozdravljam naše čitatelje.