Vijesti iz fokolara u Ukrajini

 

Donatella Rafanelli pripovijeda Mariji Chiari Biagioni iz agencije SIR o životu zajednice Fokolara u Ukrajini posljednjih dana: „Putovanje iz Kijeva trajalo je 29 sati. Sada nam je san vratiti se tamo“, kaže.

 

Putovanje od Kijeva do Mukačeva, grada na zapadu Ukrajine, trajalo je 29 sati. Promet na ulicama bio je gust, na bankomatima i benzinskim postajama dugi redovi, tenkovi na ulicama i ljudi uz cestu koji traže prijevoz. Talijanka Donatella Rafanelli od 2019. živi u fokolaru u Kijevu. S njom su još tri fokolarine: Mira iz Slovenije, Gloria iz Italije i Kati iz Mađarske. Za agenciju SIR ispričala je što se u ovim satima događa među osobama raseljenima unutar Ukrajine.

 

„Bile smo u Kijevu kada su nas u četvrtak rano ujutro nazvali da nam kažu da se brzo spakiramo jer se pucalo 70 kilometara od glavnoga grada“, rekla je Donatella i nastavila: „Nismo znale što učiniti jer sve smo se po prvi put našle u sličnoj situaciji. Otišle smo potražiti najbliže sklonište i pokazali su nam podzemno parkiralište. Vratile smo se kući i nazvale talijansko veleposlanstvo na besplatni broj za hitne slučajeve. Rekli su nam da ostanemo kod kuće i da idemo u sklonište samo ako se oglasi alarm. Sve je izgledalo normalno.“

 

Nastavlja: „Ljudi su danima pričali o mogućnosti napada na Kijev, a kad se to dogodilo, prvo smo se pogledale u oči. Rekle smo: ‘Evo nas, mi smo u ratu’. Pomolile smo se. Molile smo Isusa da nam da snagu i da darivamo drugima mir. Od tada je sve bila utrka s vremenom. Stavile smo nekoliko stvari u jedna kolica. Uzele smo sa sobom jako malo, samo najpotrebnije i osobne dokumente. Krenule smo po karte za vlak želeći otputovati na zapad zemlje, ali više nije bilo moguće. Zračna luka je bila zatvorena. Stoga smo odlučile putovati automobilom. Ceste kojima se izlazilo iz Kijeva bile su blokirane. Ispred bankomata bili su jako dugi redovi za podizanje novca, kao i u prodajnim centrima. Trebalo nam je dugo vremena da izađemo iz grada. Dva puta smo stale da uzmemo gorivo. Na prvoj benzinskoj crpki čekale smo sat vremena u redu. I upravo tamo, dok smo čekale, čulo se pucanje. Bilo je snažno. Ostale smo nepomične, u tišini. Kad smo nastavile putovanje, uz cestu smo vidjele tenkove i ljude koji stopiraju tražeći prijevoz. Na putu smo neprestano razmjenjivale poruke i primale pozive: neki su otišli iz napadnutih gradova, a neki su odlučili ostati.“

 

„Javljale smo se našim ljudima, povezivale ih, osobito one u bijegu i davale im kontakte zajednica fokolara u Slovačkoj i Poljskoj koje su bile spremne prihvatiti ih. Tek na putu – povjerava Donatella – shvatile smo što nam se dogodilo. Nismo bile u autu da bismo išle na neki susret ili na putovanje. Napuštale smo grad, naš dom. Nikada ne bismo željele otići. Ali shvatile smo da je bilo nemoguće ostati.“

 

U Mukačevu su Donatellu i fokolarine primili svećenik u jednoj župi i zajednica Fokolara toga grada. „Ovdje smo u Ukrajini. To nam je jako važno. Nismo pobjegle. Želimo živjeti i ostati u ovoj zemlji. Ponudili su nam tisuće mjesta kamo otići. Otišle smo iz Kijeva samo zato što je sada opasno. Nije bilo smisla ostati izložene bombardiranju. Ali sada sanjamo da se vratimo tamo. Rat? To je čisto ludilo“, bez oklijevanja odgovara Donatella. „Jer nitko nema pravo oduzeti tuđi život kao ni mogućnost da živi normalnim životom. Ovdje su ljudi podnijeli mnoge žrtve da bi kupili kuću, da bi nešto uštedjeli. A sada s ratom, planovi za budućnost se rasplinjuju, snovi se ruše. Molimo da ovo ludilo što prije prestane. Pratimo vijesti o razgovorima izaslanstava i naporima koji se ulažu na razini međunarodne diplomacije. Mislim da nam samo čudo može pomoći. Utjeha su nam vijesti od ljudi koji se mole za nas i demonstriraju na trgovima za mir. Potrebno je čudo.“

 

Maria Chiara Biagioni (Agencija SIR)