zeljka 2020

 

Spremnost da ljubim za mene je bila oslobađajući trenutak. U toj slobodi mogla sam dati sve od sebe i graditi odnose u obitelji

 

Prva dva tjedna kako smo određeni raditi od kuće, a jedan dan u tjednu ići u dežurstvo, ja sam bila doslovce u panici i pokušala sam sve da ne idem ni taj dan na posao. Osim toga, kći se vratila s puta i nismo znali je li nam donijela zarazu. Najmlađi sin je u Zagrebu i bila sam sigurna da na svom poslu nužno mora dobiti zarazu, jer je u kontaktu s puno ljudi.

 

Nisam mogla moliti, bar ne na način da prebacim svoje brige na Isusa. Duša u tami i zarobljena strahom. Ne može gore! Onda se dogodio potres u Zagrebu i zamoljeni smo da primimo obitelj od četiri člana i psa. Zajedno s nama to bi bilo 8 osoba svaki dan tri obroka, svi kreveti popunjeni, posteljine, jastuci, pokrivači… sve to smo na brzinu i ujedinjenog srca izbrojali i pristali. Hrane imamo za dva tjedna, jedino je pas bio nešto teško prihvatljivo. Ispostavilo se da su na kraju došli samo sin i njegova djevojka koja se silno plaši potresa.

 

Ali ta spremnost na ljubav za mene je bila oslobađajući trenutak. U toj slobodi mogla sam dati sve od sebe i graditi odnose u obitelji, bolje upoznati buduću snahu… Bila sam dirnuta Ljubavlju i mogla sam i ja ljubiti. Svatko je preuzeo onaj dio posla u kući koji mu je odgovarao, tako je sve teklo prilično dobro. Ipak, u jednom trenutku, osjetila sam silnu želju izaći na zrak (iako imamo dvorište), hodati. Pošla sam prema crkvi nadajući se da je otvorena, samo da bi malo razgovarala s Isusom. Na tom putu sam srela jednu našu prijateljicu koja je upravo dolazila od jedne osobe u potrebi. Zajamčile smo si zajedništvo molitve i potreba. Crkva je bila otvorena  i konačno sam mogla izraziti sve i zahvaljivati. Moj pogled na cijelu situaciju se okrenuo za cijeli krug. Osjetivši da me Bog nije napustio, otvorila sam se mogućnostima da ljubim druge, osim svojih ukućana.

 

Komunikacija preko društvenih mreža jako se povećala. Dijelila sam radost rođenja unučeta svojih prijatelja, strahove jedne majke, čija je kći liječnica jako izložena opasnosti, plakala sa zajednicom sestara Karmelićanki zbog pogibije mlade sestre u Albaniji, hrabrila kolegu kojemu je otac umro u međuvremenu, nakon silnih muka…

 

Sve je to dolazilo kao na tekućoj vrpci, a zahvaljujući “sadašnjem trenutku”, uspjela sam Duhom jedinstva s Bogom i među nama, slijediti mnoge situacije.

 

Mama ima 82 godine i sama je. Izrazila je spremnost da bi radije umrla od virusa, koji joj mi donesemo, nego od samoće. Posjetim ju svaki dan, često oko 18 sati, pa zajedno gledamo svetu misu, naravno, udaljene.

 

Tako je, zapravo, ovo vrijeme za mene blagoslov. Čini mi se da nas želi “resetirati” i vratiti pravim vrijednostima, spoznajama koje smo odbacili. Puno stvari je došlo na svoje mjesto, jer zbog radnog ritma nisam uspijevala. Sada nam puno manje treba… Samo pogled u dušu.

 

Koji put padam u iskušenje straha kako ćemo kad sve prođe, djeca bez posla, mirovine male, ali ne dopuštam da se misao definira, nego odmah prebacim Bogu neka on brine o nama. Kao i do sada!

 

Ž. M.

 

Print Friendly, PDF & Email