Raj 0720

 

Savez između Chiare Lubich i Igina Giordanija

 

Čim je opazila da izlazi iz samostana, pozvala ga je da ju prati duž kratke staze koja vodi prema potoku Canali. Zaustavila se uz nasip i sjela na crvenu klupu, a potom mu dala znak da sjedne pored nje. „Znaš li gdje smo“, upitala je. Igino Giordani je mogao odgovoriti da su u Tonadicu, u Dolomitima, da sjede na crvenoj klupi okupani ranim jutarnjim suncem, no naslutio je da mu ona želi ispričati nešto važno. Nešto što se moralo dogoditi na misi kojoj su maloprije nazočili u obližnjoj crkvi sv. Antuna.

 

Samo dan ranije povjerio joj je želju koja je postupno sazrijevala u njemu otkada ju je prvi put susreo u svom uredu, u parlamentu na Montecitoriju. Tada mu je ispričala svoje evanđeosko iskustvo i iskustvo skupine koja je okupila oko nje u Trentu.

Do tada je Giordani pomalo zavidio „veseloj brigadi“, to jest muževima i ženama svih staleža koji su u četrnaestom stoljeću slijedili Katarinu Sijensku.

Raj 0720bPoželio je živjeti u tom vremenu i biti jedan od njih. A onda je, upravo u Parlamentu, pred njim konačno bila osoba koju je tako dugo čekao. Zato ju je 15. srpnja 1949., tek nekoliko mjeseci nakon toga prvog susreta, zamolio da se s njom „čvrsto poveže“ kako su to činili sljedbenici svete Katarine. Predložio je da joj položi zavjet poslušnosti, kako bi ga ona vodila putem savršenstva. Chiara Lubich mu je odgovorila da prepuste Bogu inicijativu sklapanja saveza, da to bude kako On želi. Neka Isus u Euharistiji, što će ga sutradan primiti zajedno na misi, sklopi „savez jedinstva“ među njima. Isus će doći u njezinu dušu kao u prazan kalež i sklopiti savez s Isusom u Giordaniju, a on treba zauzeti isti stav potpune otvorenosti i raspoloživosti. Tako se i dogodilo. Budući da je poput Isusa Napuštenog postala „praznina iz ljubavi“ kako bi prihvatila Isusa Ljubav, nad njezinim i nad njegovim „poništenjem“ ostao je samo Isus. Njih dvoje postali su jedan te isti Isus. Euharistija je u punini izvršila ono zbog čega je ustanovljena.

 

Nakon mise oboje su izašli iz crkve. Chiara se uputila kući, a Giordani u franjevački samostan na konferenciju. No ona je osjetila poticaj da se vrati u crkvu.

Raj 0720 cJoš se jednom željela obratiti Isusu nazivajući Ga imenom, ali nije joj bilo moguće izgovoriti Njegovo ime. U njoj se ponovilo iskustvo apostola Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20) Postala je Isus, poistovjetila se s Njim, a Isus ne može zvati samoga sebe. Tada se na Chiarinim usnama pojavila riječ kojom je Isus molio: „Abba, Oče“. Nije to bila samo riječ, već stvarnost. Duh joj je položio na usne to ime (vidi Rim 8,15). Tako se našla u drugoj dimenziji, u „krilu Očevu“, kako to sama kaže: „Ušla sam u krilo Očevo koje se otvorilo očima moje duše (ali kao da sam vidjela tjelesnim očima) kao ogroman, svemirski ponor. Sve je bilo u zlatu i plamenu: gore, dolje, lijevo i desno. (…) Bilo je beskrajno, ali osjećala sam se doma.“

Na crvenoj klupi, prije nego je Iginu Giordaniju ispričala taj izvanredni događaj, Chiara ga je upitala: „Znaš li gdje smo?“ Možda bi netko drugi upitao: „Znaš li gdje sam?“ i nastavio pričati o svom osobnom doživljaju prebivanja u krilu Očevom. No Chiara koristi množinu: „Znaš li gdje smo“, jer taj se događaj zbio nakon saveza jedinstva s Giordanijem. Njihove dvije duše postale su jedna, duša Kristova, i ta je jedna duša ušla u krilo Očevo.

 

Po milosti karizmatskoga reda Chiara je već znala gdje se nalaze; on još nije znao. No baš tamo, na onoj klupi, on je po njezinim riječima postao toga svjestan.

Raj 0720 aNarednoga je dana u taj isti savez jedinstva Chiara uključila svoje sljedbenice te im priopćila, kao prije Giordaniju, nova razmatranja. O tome piše: „Fokolarinama sam sve tako savršeno opisivala, da su i one ‘vidjele’ na isti način“. Postale su dionicama nebeskih stvarnosti što su se otkrivale iz dana u dan.

To mistično iskustvo ne pripada samo jednoj osobi, već skupini. Chiara ga ovako opisuje: „Imala sam dojam da u krilu Očevu vidim malu skupinu: bili smo to mi.“

 

Toga 16. srpnja 1949. u Tonadicu, taj „mi“ sačinjavala je malena skupina osoba. I danas svatko može ući i biti dio toga „mi“. Taj poseban način „gledanja“ i „upoznavanja“ života Raja Chiari je dan po mističnoj milosti, kako bi u tu istu stvarnost uvela mnoge druge, kako bi i oni postali svjesni „gdje smo“.

 

Fabio Ciardi

 

 

 

SLIKE IZ RAJA 1949.

 

„Mi više nismo bili mi, već On u nama: On, božanska Vatra, stopio je naše posve različite duše u treću, svoju dušu, koja je sva Vatra“.

 

To se euharistijsko čudo događa i danas kada ulazi u osobe spremne međusobno živjeti zapovijed uzajamne ljubavi. Svatko stvara prostor drugome u potpunom darivanju sebe – poput Isusa u njegovoj napuštenosti na križu. Taj prostor zauzima Isus koji svojom ljubavlju – Vatrom – preobražava sve u sebe, u jednog jedinog Isusa: On živi naš život i djeluje u nama.

 

 

Print Friendly, PDF & Email