Dijalog se pokazuje privilegiranim putom za ostvarenje Isusove oporuke: “Da svi budu jedno”, njegova plana jedinstva, u bratstvu, čitave ljudske obitelji, što je i cilj zbog kojega je nastao Pokret fokolara.
Preko sasvim određenih okolnosti i spontanim širenjem Pokreta izvan granica Italije i Europe – na pet kontinenata, otvaraju se dijalozi, na razini pojedinaca, ličnosti, pokreta i institucija, u vjernosti vlastitom identitetu, u svjedočenju svoga vjerovanja i u otvorenosti i poštovanju prema vjeri i uvjerenju drugih, izbjegavajući svaki oblik sinkretizma:

  • unutar Katoličke crkve: među crkvenim pokretima, novim zajednicama i lokalnim udrugama, sa starim i novim karizmama redovničkih kongregacija, kako bi se produbilo zajedništvo;
  • među raznim kršćanskim crkvama: kako bismo gradili odnose bratskog zajedništva i zajedničkog svjedočanstva, koji ruše predrasude i otvaraju dijalog životom, dijalog naroda, kao kvasac za ubrzavanje hoda prema vidljivom jedinstvu kršćana;
  • među sljedbenicima različitih religija: da bismo izgradili svijet bratstva, temeljen na vrednotama duha;
  • s osobama bez vjerskih uporišta: kako bismo na osnovi zajedničkih općeljudskih vrednota zajedno radili na područjima solidarnosti, mira i pravde, za bratstvo u cijelom svijetu.

 

Zajedništvo među crkvenim pokretima i novim zajednicama nova je stvarnost u povijesti Crkve i brzo se razvila u svim dijelovima svijeta.

Povijest: Duhovi 1998.

070513379c

Na uočnicu blagdana Duhova 30. svibnja 1998. papa Ivan Pavao II. sazvao je na Trgu sv. Petra u Rimu crkvene pokrete i nove zajednice na zajedničko svjedočanstvo. Na tom su se povijesnom događaju po prvi put okupili članovi i utemeljitelji raznih pokreta. Svatko je osobiti plod jedne karizme koju je Duh Sveti darovao Crkvi i čovječanstvu kako bi odgovorili na potrebe našega vremena.
Ivan Pavao II. pokazao je tim novim crkvenim stvarnostima njihovo mjesto u Crkvi, nazvavši ih značajnim izrazima njezinog karizmatskog vida, koji koegzistira s institucijskim vidom.
Znajući za Papinu žarku želju da se među pokretima osnaži zajedništvo, toga je dana Chiara Lubich obećala Ivanu Pavlu II. da će se svim svojim snagama zauzeti za bratstvo među pokretima, budući da je njezina karizma jedinstvo.

Pokret fokolara i drugi pokreti
Još od početaka Pokreta fokolara Chiara Lubich se najrazličitijim putovima susrela s nekima od važnih karizmatskih ličnosti: s ocem Leonom Veutheyjem iz organizacije Križara milosrđa, s ocem Patrickom Paytonom, utemeljiteljem Križara krunice u obitelji, s ocem Pedrom Richardsom iz Pokreta kršćanskih obitelji, s redovnikom Werenfriedom van Straatenom, utemeljiteljem udruge Pomoć Crkvi u nevolji. Nadalje, s Karizmatskim katoličkim pokretom, s pokretom Oaza oca Virginija Rotonda, s Pokretom za bolji svijet oca Riccarda Lombardija.

Zajedništvo na djelu
Obilje plodova sazrelo je u ovim godinama, nadasve zahvaljujući stotinama susreta ostvarenih po uzoru na Duhove 1998. u brojnim zemljama svijeta, u koje se uključilo ukupno preko 300 pokreta i novih zajednica.
Zajedništvo se ostvaruje na različite načine: u molitvama jednih za druge, u dijeljenju zajedničkih projekata – također na političkoj i društvenoj razini, u uzajamnom bratskom gostoprimstvu, u sudjelovanju na nekim proslavama ili susretima, kao i u davanju prostora ovom dijalogu u svom mediju.
Tako se hrani uzajamna ljubav po kojoj se trebaju raspoznavati odnosi među pokretima i novim zajednicama: ljubav koja zna otkriti i vrednovati dar što ga svaka crkvena stvarnost ima u sebi, sve dotle da ga ljubi kao i svoj; ljubav koja postaje učinkovito svjedočanstvo danas, kao i u vrijeme prvih kršćana: “Gledaj kako se ljube međusobno, jedan za drugoga su spremni i umrijeti”.

Novi razvoj
Tijekom ovih godina dijalog među pokretima otvorio je nove obzore.

Zajedništvo s redovničkim obiteljima, nastalima iz starijih karizama, počelo je susretom Chiare Lubich i franjevačke obitelji u Asizu, u listopadu 2001. Slijedio je susret s benediktincima u Monserratu u Španjolskoj, u studenome 2002. Crkveni pokreti i redovničke obitelji okupili su se potom u Asizu 23. listopada 2010.

Dolazi do otvaranja, upoznavanja i jačanja odnosa bratske ljubavi i s pokretima nastalima unutar različitih kršćanskih crkava. Od jeseni 1999. razvio se i učvrstio kroz mnoge kontakte tijekom organiziranja dviju velikih manifestacija “Zajedno za Europu” u Stuttgartu u Njemačkoj, u svibnju 2004. i 2007., kao doprinos željenoj izgradnji “nove Europe duha”, rasvjetljujući njezin hod svjetlom evanđelja.

 

Važniji događaji

Od Duhova 1998. pa nadalje množe se susreti između crkvenih pokreta i novih zajednica:

 2007. – “Zajedno za Europu”. Katolički i pokreti i zajednice drugih Crkava (preko 250) iz cijele Europe zajedno da bi dali doprinos vitalnosti življenog evanđelja i obojili nadom budućnost kontinenta (Stuttgart – Njemačka, 12. svibnja)
2006. – “Lijepo je biti kršćanin i to radosno naviještati” bio je naslov susreta crkvenih pokreta i novih zajednica s papom Benediktom XVI. 3. lipnja 2006. uoči blagdana Duhova na Trgu sv. Petra. Preko 100 pokreta surađivalo je s Papinskim vijećem za laike u organizaciji ovoga događaja.
2005. – “Znakovi Duha u dvadesetom stoljeću. Povijesno iščitavanje: pripovijedanje svjedoka” – Međunarodni skup koji  je pripremio pokret Obnova u Duhu i Oblate Duha Svetoga u suradnji sa zajednicom sv. Egidija i Fokolarima (Lucca – Italija, 30. rujna – 2 listopada)
2004. – Val nade za Europu sposobnu za bratstvo i mir – Stuttgart 2004. – Potvrđuju to odjeci iz Stuttgarta, iz preko 160 europskih gradova i s drugih kontinenata, povezanih putem satelita s manifestacijom Zajedno za Europu koju su pokrenuli evangelički, katolički, pravoslavni i anglikanski pokreti i zajednice – (Stuttgart, 8. svibnja 2004.)
2003. – Susret s talijanskom Katoličkom akcijom – Chiara Lubich i Andrea Riccardi pozvani su govoriti na izvanrednoj nacionalnoj skupštini talijanske Katoličke akcije. Chiara je prešla etape zajedništva među pokretima i novim zajednicama započetog na Duhove 1998., predloživši i Katoličkoj akciji da se priključi tom hodu – (Rim, 12.-14. rujna)
 2001. – Susret svećenika iz pokreta Schönstatt i Fokolara – Uzajamno otkriće i približavanje u radosti različitih karizmi – (Bex – Vaud, Švicarska, 1.-4. kolovoza)
2000. – Pokret “Svjetlo-Život” poziva Chiaru Lubich da daruje svoje duhovno iskustvo usredotočeno na jedinstvo “kongregaciji” od preko 1000 odgovornih, okupljenih u svetištu Jasna Gora u Czestochowi u Poljskoj – (Czestochowa, 26. veljače)
 1999. – Chiara Lubich i Andrea Riccardi odlaze u posjet pokretu Schönstatt u Njemačkoj – (Koblenz, 10. lipnja)
1999. – “Za zajedništvo među pokretima i novim zajednicama”. U Speyeru (Njemačka) susreću se utemeljitelji, koordinatori i predstavnici 41 pokreta i novih zajednica iz raznih zemalja Europe. Pokretači susreta su Obnova u Duhu, Zajednica svetog Egidija i Pokret fokolara, uz nazočnost tajnika Papinskog vijeća za laike mons. Stanislava Rylka, koji je donio poruku Ivana Pavla II. – (Speyer, 7.-8. lipnja)

GA0043_augsburg31-10-2009_CSC-audiovisivi-210x128

Ekumenska duhovnost
Među kršćanima oživljuje svijest da su pozvani živjeti zapovijed koju Isus naziva svojom i novom: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas” i doprinijeti ostvarenju Isusove oporuke “Da svi budu jedno” (usp. Iv 17, 21).

Dijalog životom, dijalog naroda
Duhovnost jedinstva, življena u svakodnevici, ruši stoljetne predrasude i dovodi do “dijaloga životom”.
Govoreći pred Ekumenskim vijećem Crkava (CEC), Chiara Lubich je rekla: “Po njemu se mi već osjećamo jednom velikom obitelji: osjećamo da svi mi iz različitih Crkava tvorimo kršćanski narod za koji se zanimaju laici, ali i svećenici, pastori, biskupi – iako još treba dostići puno i vidljivo zajedništvo među našim Crkvama. Taj se dijalog ne suprotstavlja niti izjednačava s tzv. ‘dijalogom na vrhu’ kojeg vode poglavari Crkava. U tom dijalogu kršćani mogu sudjelovati. Taj kršćanski narod je poput kvasca u ekumenskom pokretu. Štoviše, želimo se nadati da ‘dijalog životom’ može doprinijeti jačanju drugih oblika dijaloga kao što su dijalog ljubavi, zajedničkog služenja, molitve i teološki dijalog. I ne samo to, nadamo se da će ekumenski pripravljen narod moći prevladati stalan problem prihvaćanja napretka u službenom teološkom dijalogu.”

Centar za ekumenski dijalog
Godine 1961. u Rimu se osniva “Centar Uno” za koordinaciju ekumenskih aktivnosti Pokreta fokolara. Njime sve do svoje smrti 1980. upravlja pionir talijanskog ekumenizma Igino Giordani.
“Centar Uno” usklađuje ekumenske inicijative Pokreta u 182 države, održavajući kontakte sa zaduženima za ovaj dijalog na različitim kontinentima. Od 1962. do danas održano je 57 ekumenskih susreta s ukupno više od 10.000 sudionika raznih Crkava i raznih zemalja, te 15 škola za formaciju.

 

Povijest dijaloga među Crkvama 
U Londonu 1996. Chiara Lubich je prepoznala specifičan doprinos Pokreta fokolara punom i vidljivom zajedništvu među Crkvama: dijalog životom. Duhovnost zajedništva Pokreta fokolara olakšava zajedničko svjedočanstvo i ohrabruje solidarnost i zalaganje kršćana da zajedno žive evanđelje.

 

Evangelici – luterani
1961. – Ekumenski dijalog Fokolara započinje u Njemačkoj 1961. kada je Chiara Lubich pozvana govoriti o kršćanskom iskustvu na kojem je niknuo Pokret fokolara. Nekoliko evangeličkih pastora ostaju zadivljeni velikim značajem što se pridaje riječi Božjoj u životu Pokreta.
Katolici u evangelicima otkrivaju duboku ljubav za molitvom i evanđeljem. Pastor Pfarrer Hess, odgovoran za Bruderschaft von Gemeinsamen Leben piše o tom susretu: “Za nas evangelike veliko je iznenađenje susresti katolike ispunjene takvom životnom duhovnošću da je moramo nazvati ‘evangeličkom vitalnošću'”.
Slijedi poziv da se ovo iskustvo življenja evanđelja ponese u zajednice, župe i grupe evangelika-luterana. Padaju stoljetne predrasude. Među evangelicima-luteranima i katolicima dolazi do iskrenog bratstva, temeljenog na življenju Riječi.

1962. – Odnosi između Pokreta fokolara i luteranskih zajednica se produbljuju prvim susretom Chiare Lubich s luteranskim biskupom iz Bavarske dr. Hermannom Dietzfelbingerom. Rađa se konstruktivno prijateljstvo. Iste godine u Alexandersbadu se susreće 150 evangelika. Chiara govori o Isusu Raspetom i Napuštenom.
Održava se i prvi godišnji ekumenski susret koje od 1962. Centar Uno priređuje u međunarodnom centru blizu Rima. Sudjeluje 40 evangelika iz Njemačke.
1968. – Otvara se Ekumenski centar života u Ottmaringu
1988. – Grad Augsburg dodjeljuje Nagradu augustinskog mira Chiari Lubich “za njezin zaslužan i uzoran desetljetni rad na jedinstvu Crkve i za svjetske ekumenske aktivnosti Pokreta fokolara čija je utemeljiteljica i predsjednica”.
1992. – 12. i 13. rujna u Berlinu se održava prvi međunarodni susret evangelika-luterana Pokreta fokolara s 1.400 sudionika.
1998. – Ekumensko vijeće Berlina poziva Chiaru Lubich da govori 19. studenoga u Kaiser-Wilhelm-Gedächtnis-Kirche. Nazočno je više od 1.200 kršćana raznih Crkava.
1999. – Nakon obreda potpisivanja Zajedničke izjave o opravdanju, Chiara Lubich u Augsburgu 30. listopada govori pred 1.700 mladih o Bogu Ljubavi, u crkvi sv. Urlicha.
Istoga dana u Ottmaringu se 15 pokreta i zajednica evangeličko-luteranske Crkve sreće s Chiarom Lubich i Andreom Riccardijem iz zajednice sv. Egidija.
2006. – 27. i 28. veljače i 3. svibnja: susreti s pokretima i zajednicama raznih Crkava u ekumenskom centru u Ottmaringu, u svrhu pripreme drugog susreta “Zajedno za Europu”.

Anglikanci

1965. – Nekoliko anglikanskih svećenika sudjeluje na ekumenskom susretu katolika i evangelika-luterana u Rimu u organizaciji Centra Uno. Anglikance na poseban način zanima jedinstvo – središte duhovnosti Pokreta.
1966. – Primas Engleske crkve Michael Ramsey prima u audijenciju Chiaru Lubich u Lambeth Palaceu u Londonu. “Vidim Božju ruku u ovome Djelu”, reći će joj i pozvati je da širi duh Pokreta među anglikancima.
Isti stav imaju i njegovi nasljednici: nadbiskupi Coggan, Runcie, Carey i Williams.
1981. – Primas Robert Runcie, nadbiskup Canterburyja dodjeljuje Chiari Križ reda svetog Augustina iz Canterburyja u znak priznanja za ekumensko djelo u anglikanskoj zajednici.
1986. – U Engleskoj nastaje ekumenski gradić Welwyn Garden City, gdje žive anglikanci i katolici.

Reformirani
Krajem pedesetih godina rađa se duhovno bratstvo s članovima reformiranih Crkava. Najprije u Švicarskoj, a potom u mnogim zemljama – Nizozemskoj, Mađarskoj i na kontinentima – reformirani kršćani dijele duh Pokreta fokolara i osjećaju srodnost s tom duhovnošću u Isusovoj riječi: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18, 20).
1981. – Nastaje ekumenski gradić Baar, u blizinu Züricha u Švicarskoj.
1994. – 10. i 11. rujna u Zürichu se održava prvi međunarodni susret za pripadnike reformiranih Crkava pod naslovom Zajedno. Među 2.250 sudionika iz čitave Europe sudjeluju i predstavnici SAD-a, Japana, Argentine i Afrike.

Pravoslavni

Chiara e Atenagora

1967. – Carigradski patrijarh Atenagora I. poziva Chiaru u svoje sjedište u Fanar jer želi upoznati Pokret. Posebno ga zadivljuje življena ljubav, kršćanstvo koje je postalo život, ali i značaj koji se pridaje Mariji, najsavršenijoj sljedbenici Kristovoj. Uspostavlja se duboko duhovno razumijevanje i Atenagora ohrabruje širenje duha Pokreta među pravoslavnima. Chiara će u Istanbul još osam puta susresti Atenagoru. Njegov nasljednik, patrijarh Demetrios I., i njegova svetost Bartolomej I. nastavljaju odnose poštovanja i suradnju s Chiarom i Pokretom.
I s drugim patrijarhatima i pravoslavnim Crkvama uspostavlja se suradnja.
Kasnije će se i kršćani starih istočnih pravoslavnih Crkava (Armenska, Koptska, Etiopska, Eritrejska, Sirska i Asirska) zainteresirati za poruku Pokreta.

HA0088_Londra-210x128

U današnjoj dubokoj svjetskoj preobrazbi društva koje postaje višekulturalno i viševjersko, uz pojavu novih fenomena ksenofobije, vjerske nesnošljivosti i straha od sukoba civilizacija, Pokret fokolara se zalaže poticati dijalog među religijama, kako vjerski pluralizam čovječanstva ne bi bio razlog za podjele i ratove, nego doprinos povezivanju ljudskoga roda.
Na razini duhovnosti dijalog se pokazuje osobito plodan. Uvjerenje koje se učvrstilo u ovim desetljećima dijaloga jest da sljedbenici drugih religija očekuju od nas kršćana nadasve konkretno svjedočanstvo ljubavi koju crpimo iz evanđelja. Nije slučajno da je svakoj religiji zajedničko Zlatno pravilo: “Čini drugome što želiš da drugi tebi čini”. Življenjem Zlatnog pravila ostvaruje se ozračje uzajamne ljubavi u kojemu je moguće uspostaviti dijalog. Dijalog zahtijeva poistovjećivanje s drugim, tj. živjeti drugoga. To nije samo stav dobrohotnosti, otvorenosti i poštovanja, nego praksa koja zahtijeva da budemo potpuno prazni od samih sebe kako bismo se poistovjetili s drugim, kako bismo ‘ušli u kožu drugoga’ i shvatili što za njega znači biti musliman, hinduist ili budist.
Učinak takvoga stava je dvostruk. Nama pomaže da se inkulturiramo te tako upoznamo religiju i način izražavanja drugoga, a drugoga priprema na slušanje.
Tako možemo preći na “navještaj s poštovanjem”, kada ćemo zbog iskrenosti prema Bogu i samima sebi, ali i prema bližnjemu, reći kako naša vjera gleda na temu o kojoj se govori, a da time ništa ne namećemo, bez sjene prozelitizma, samo iz ljubavi. Tako se raste u uzajamnom poznavanju.

Učinci dijaloga

Učinak dijaloga u takvom duhu jedinstva nije sinkretizam, nego otkriće vlastitih vjerskih korijena, onoga što nas povezuje. To je živo iskustvo bratstva. Njime jača zajedničko zalaganje da budemo tvorci jedinstva i mira, osobito tamo gdje rasno i vjersko nasilje i nesnošljivost nastoje stvarati raskol između društvenih sastavnica. Cvatu i značajna zajednička humanitarna ostvarenja.
Ostvaruje se ono što je zaželio papa Benedikt XVI. i drugi vjerski vođe:
“Ako zajedno uspijemo istrgnuti iz srdaca osjećaj mržnje, usprotiviti se svakom obliku nesnošljiovsti i oprijeti se svakom očitovanju nasilja, zaustavit ćemo val okrutnog fanatizma koji dovodi u opasnost život mnogih ljudi, sprečavajući napredovanje mira u svijetu. Zadatak je težak, ali nije nemoguć. Vjernik zna da, usprkos svojoj krhkosti, može računati na duhovnu snagu molitve” (Benedikt XVI., Köln, susret s muslimanskim zajednicama, 20. kolovoza 2005.)

Važan događaj

Godine 1977. Chiara Lubich se nalazila u Londonu da bi primila nagradu Templeton za napredak vjere. Govorila je o svom iskustvu pred ličnostima raznih religija. Uslijedilo je nepredvidivo i neposredno živo zanimanje ličnosti raznih religija prisutnih u dvorani Guild Hall.
Od tada je međuvjerski dijalog postao jedan od ciljeva Pokreta: “Odmah sam primijetila – kaže Chiara – da sve to ukazuje na preokret koji trebamo učiniti u našem Pokretu. Razumjela sam da se moramo usmjeriti prema osobama drugih religija, puštajući da nam Duh Sveti pokaže što i kako.”
Od 1994. Chiara Lubich je bila jedna od počasnih predsjednika Svjetske konferencije religija za mir (WCRP). Od 1979. predstavnici Pokreta sudjeluju na svjetskim skupštinama WCRP-a i na lokalnim susretima.

Formacija za dijalog

Sjedište stalne škole za međuvjerski dijalog je u gradiću Tagaytay (Manila, Filipine), središtu susreta za širenje duhovnosti u Aziji. Druga škola za dijalog ima sjedište u gradiću Luminosa u SAD. Da bi se potaklo uzajamno upoznavanje, svake se godine ličnostima raznih religija zauzetih za dijalog i mir dodjeljuje “Nagrada Luminosa”.

Proširenost

Zbog opće proširenosti Pokreta, dijalog je danas otvoren sa svim osnovnim religijama svijeta, i to ne samo s pojedinim sljedbenicima ili vjerskim vođama, nego i s vođama i sljedbenicima velikih pokreta, kao što je laički budistički pokret Rissho Kosei-kai koji broji 6 milijuna pripadnika, American Society of Muslims (SAD) s preko 2 milijuna sljedbenika, Swadhyaya Family (Indija) koji obuhvaća 8 milijuna pripadnika, većinom hinduista.
Preko 30 tisuća sljedbenika drugih religija, koliko je to moguće, žive u duhu Pokreta fokolara i zalažu se surađujući u ostvarivanju njegovih ciljeva.

Pojedinačno o velikim religijama

 

 

Put

“Mislim da dijalog u mnogome nadilazi toleranciju;
iako toleranciju ne bih posve podcijenila,
jer na nekim područjima je dobro da postoji, tako barem
nema svađe ni borbe.
No dijalog je nešto posve drugo:
to je uzajamno obogaćivanje, to znači voljeti, osjećati se već braćom,
znači stvarati sveopće bratstvo već na ovoj zemlji.

Naravno, dijalog je istinski ako ga pokreće istinska ljubav.
A ljubav je istinska ako je bezinteresna; ako nije takva – nije ljubav. Onda je egoizam.
U tom bi slučaju to bio dijalog izgrađen bez ljubavi;
stoga ne bi ni bio dijalog, nego nešto drugo: prozelitizam možda.

Prozelitizam treba ostati izvan ovih vrata, ne smije ga biti, jer inače nema dijaloga.
Dijalog znači ljubiti, darovati ono što imamo u sebi iz ljubavi prema drugome,
ali i primiti od drugoga i obogatiti se.”

Chiara Lubich (iz jedne poruke 1998. g.)

Cilj dijaloga između vjernika i osoba bez vjerskih uporišta jest suradnja kako bi doprinijeli izgradnji bratstva u velikoj obitelji čovječanstva.
Još četrdesetih godina oko prve zajednice Pokreta u Trentu bilo je osoba iz najrazličitijih društvenih i kulturnih slojeva, pa i bez vjerskih uporišta. Privuklo ih je zajedništvo dobara ostvarivano u Pokretu koji se rađao, u korist najsiromašnijih.
No nadasve krajem sedamdesetih godina, širenjem Pokreta, otvaranje prema osobama bez vjere, kao što su agnostici, ravnodušni, ateisti, sazrijeva sve dotle da se izražava dijalogom koji ima svoju fizionomiju. Godine 1978. osniva se Međunarodni centar za dijalog s osobama bez vjerskih uporišta. Godine 1992. u Centru Marijapoli u Castelgandolfu (Rim), održava se prvi od međunarodnih skupova koji će se kasnije nastaviti.

Kako se ostvaruje
Iz iskustva ovih godina iščitavaju se neke značajke ovog dijaloga:
nastoji se istaknuti pozitivno u svakoj osobi i otkriti vrednote zajedničke svima;
svatko ostaje vjeran svom identitetu;
zajedno se nastoje živjeti vrednote kao što su: solidarnost, jednakost, mir, bratstvo;
svatko nastoji drugome podariti najbolje od sebe, u izraženoj vjernosti svojim uvjerenjima, te prihvaća drugoga znajući da svatko može dati bogatstva vlastite kulture;
u tom zalaganju nema prostora za prozelitizam: daruje se jedna misao da bi se stvorio odnos s drugim, a ne zato da ga se pridobije za svoje ideje;
dijalog se temelji na dubokom poštovanju drugoga i na djelovanju u skladu s vlastitom savjesti, koju svatko nastoji dosljedno slijediti;
gradi se nadasve na konkretnom zalaganju, nastojeći djelovati zajedno, u akcijama solidarnosti;
skupina ne ostaje zatvorena, nego se svatko od njezinih članova, bilo koje kulture bio, zalaže raditi kako bi obnovio vlastito okružje;
zajednički cilj je graditi ujedinjeni svijet, ostvarujući bratstvo između vjernika i ljudi bez vjerskih uporišta, koje postaje svjedočanstvo za druge.

Skupine
Nakon raznih skupova održanih u Castelgandolfu, formirale su se skupine dijaloga u Italiji, u Europi i u Južnoj Americi.
Neke skupine produbljuju teme od zajedničkog interesa, drugi pokreću razne društvene i kulturne inicijative kako bi proširili dijalog, a neki se zauzimaju u akcijama solidarnosti.
Dijalog među prijateljima je listić koji se prevodi na pet jezika, a povezuje oko 60 postojećih skupina dijaloga, potičući razmjenu iskustava i razmišljanja.

Povijest dijaloga s osobama nevjerskih uvjerenja

Četrdesete godine – društveno zalaganje Pokreta na počecima i velika vrijednost koju prva zajednica u Trentu pridaje svakom čovjeku i njegovu dostojanstvu privlače osobe bez vjerskih uporišta;
1959./1960. – započinje dijalog sa svijetom real socijalizma, unatoč velikim razlikama;
1978. – dijalog s osobama bez vjerskih uporišta se razvija i osniva se Centar za promoviranje tog dijaloga;
1992. – prvi međunarodni susret za osobe bez vjerskih uporišta u Castelgandolfu. Slijedili su i drugi susreti svake dvije godine. Teme su dijalog u njegovim mnogostrukim društvenim izrazima.
2004. – međunarodni susret je usredotočen na temu: Dijalogom za mir – iskustva slobode, jednakosti i bratstva. Svjedočanstva o rješenju sukoba i o solidarnosti sa žrtvama rata predstavile su osobe pristigle iz Alžira, iz Svete Zemlje, Iraka, bivše Jugoslavije, Albanije, SAD i iz Kolumbije, zajedno s razmišljanjima o radikalnoj politici mira, o praštanju i društvenoj pravednosti. Susret je završen Zajedničkom deklaracijom o miru koja je potom upućena političnim ličnostima i običnim građanima.
2007. – Dijalog o savjesti i siromaštvu, ideje i iskustva bio je naslov međunarodnog susreta održanog od 25. do 27. svibnja u Castelgandolfu, gdje su se teme popraćene iskustvima kretale od slušanja savjesti do zajedničkih vrjednota te od siromaštva i imigracije do razvoja i ekonomije. Nekoliko stručnjaka među kojima profesori Stefano Zamagni i Luigino Bruni, analizirali su različite oblike siromaštva i ilustrirali projekt ekonomije zajedništva s konkretnim odgovorima na probleme društvene nejednakosti i siromaštva.
U uvodnoj poruci Chiara Lubich je pozvala 200 sudionika da djelima i primjerom doprinesu uklanjanju nepravda koje pogađaju današnji svijet. Između ostaloga je istaknula: “Konstruktivan dijalog u poštovanju koji među nama godinama prakticiramo već je moguće proširiti na mnoge druge. On nas sada vodi povezivanju naših snaga, snaga onih koji ne vjeruju i onih koji vjeruju, jer je suviše lijep i potreban ideal slobodnog i jednakog čovječanstva, pobratimljenoga poštovanjem i uzajamnom ljubavlju. Ako se taj ideal bude živio, moći će raspršiti tmine koje nas okružuju, a ustrajnošću i naporom dovest će do svijetle zore koju svi želimo.”
Živo i aktivno je bilo sudjelovanje mladih koji su svojim pitanjima otvorili iskreni dijalog među naraštajima. U raznim izlaganjima istaknuta je temeljna vrijednost savjesti koja se istančava u uzajamnoj razmjeni, pobuđujući veću osjetljivost na potrebe drugih.
Tako su nastali projekti solidarnosti na raznim stranama svijeta: aktivnosti sa zatvorenicima, konkretna pomoć Nigeriji i Kamerunu, iskustvo prihvaćanja imigranata u sjevernoj Italiji. Od osobitog značaja je rad koji traje već više godina u Svetoj Zemlji u korist palestinskih obitelji.

A

Print Friendly, PDF & Email