25 godina svjetla – 3

Mladi

U gradiće svjedočanstva dolaze mladi i u njima provode određeno vrijeme u svojevrsnoj školi života. U to je vrijeme skupina mladića živjela u kućici na brijegu koju su sami kupili i obnovili. U ime svih predstavio se Slavko Kopilović. Tada su na neko vrijeme došli mladi iz Italije, Slovenije, Njemačke, Rumunjske. “Ivica se bavio uzgojem životinja: kornjača, papiga, bilo je i hrčaka, iguana, zmija… Sve nas je tu privlačilo i pokušati smo provesti u praksu Isusovu zapovijed  “ljubite jedni druge”. Stvarno smo bili različiti, ali smo željeli naučiti jedinstvo. Kako bismo zaradili za život radili smo poslove koje nikada u životu nismo radili. Pomagali smo u proizvodnji cvijeća, u stolariji, ja sam poslije radio u poljoprivredi, Ivici smo pomagali s životinjama. Sve to nam je puno pomoglo kasnije u životu da budemo spremni u svakom trenutku raditi bilo koji posao. U nama je ostao žig koji nosimo sa sobom, iako ponekad toga nismo ni svjesni, ali živimo to jer je duboko utisnuto u nama.

Slavko Kalamiza iz Križevaca susreo se s Pokretom fokolara 1999. godine: “Kao mlada osoba tražio sam neki ideal u životu. U duhovnosti Pokreta dirnula me ljubav prema svakom čovjeku. Jednog ljeta imao sam privilegiju otići na par dana u Švicarsku na proslavu sv. Klare sa stanovnicima gradića. Tada sam imao priliku vidjeti Chiaru uživo. U tom trenutku osjetio sam jednu posebnu milost u srcu, sigurnost da je Bog ljubav. Od tada svakog čovjeka gledam kao dar i tu ljubav nastojim prenositi u svakodnevni život – u obitelj, na radno mjesto, darujući svoje vrijeme za potrebite. Kad sam s mladima iz Pokreta fokolara posjećivao starije osobe uvijek sam u srcu osjećao puninu i radost.

Luigi iz Ischie kod Napulja danas je svećenik. Evo njegove priče:

“Godine 1996. imao sam 30 godina i tada sam već nekoliko godina poznavao ideal jedinstva. Nastojao sam ga živjeti kroz male čine ljubavi i uvijek su me se dojmilo svjetlo kojim su zračili fokolarini. Za vrijeme posjeta Chiare Lubich Napulju, snažno sam osjećao privlačnost da Bogu darujem cijeli svoj život, ali nisam znao kako. U to vrijeme me prijatelj pozvao na radni kamp u Hrvatskoj, rekavši da je to za mlade u traženju, iako je znao da je misao o svećeništvu bila jako daleko od mojih životnih planova. Kad sam došao u Faro, prvi dan smo čistili prostore u kojima smo boravili, radili smo i zidarske poslove, ali sve to u velikom ozračju bratske ljubavi. Navečer na misi otkrio sam da su svi ti s kojima sam radio bili svećenici ili bogoslovi. Još me više iznenadilo što su svi imali ono isto svjetlo kojim su zračili fokolarini, što je bilo u potpunoj suprotnosti od onoga kako sam ih ja zamišljao. Odlučujući trenutak bio je posjet domu za ostarjele u Petrinji. Vidjevši u kakvom stanju je sve to bilo, a i zbog moje stidljivosti, poželio sam pobjeći. Sjetio sam se da mogu gledati Isusa u svakoj osobi, ali nisam govorio hrvatski. Potom mi je u srce došla riječ svetog Pavla koji je rekao: pozdravljajte se svetim zagrljajem. Tako sam počeo grliti i ljubiti osobe koje sam susretao. I osjećao sam duboku radost jer sam vidio kako su se lica i oči tih ljudi rasvjetljavale. U sebi sam osjetio puninu životne radosti i sreće. I budući da sam se našao okružen svećenicima i bogoslovima, rekao sam: ‘Pa, Isuse, onda ću te slijediti kao svećenik’. U Faru sam doživio da je ono svjetlo na licima fokolarina svjetlo Isusa među nama.”

Gloria Bettini dolazila je u Faro sa skupinama mladih na radne kampove, a danas je i cijenjena glazbenica, pa nam je otpjevala jednu pjesmu. Livia Lotto bila je u posjetu Faru 1996. s mladima za ujedinjeni svijet. Posebno ju je dirnulo iskustvo dječjeg vrtića pa je na tu temu napisala diplomski rad koji je 2 puta nagrađivan.